Prijeđi na sadržaj

Albanci u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija
Albanci u Hrvatskoj
Ukupno pripadnika
13.817[1]
Značajna područja naseljavanja
Grad Zagreb 4.292
Primorsko-goranska županija 2.410
Istarska županija 2.393
Splitsko-dalmatinska županija 1.025
Zagrebačka županija 921
Jezik
hrvatski jezik - albanski jezik
Vjera
pretežito muslimani
katolici

Albanci u Hrvatskoj (albanski:Shqiptarët në Kroaci) su jedna od 22 priznate nacionalne manjine u Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 17.513 Albanaca, od čega najviše u Gradu Zagrebu

Popisom stanovništva iz 2021. zabilježeno je 13.817 Albanaca u RH.

Velikim dijelom su muslimani (9.594), no značajan je i broj katoličkih Albanaca (7.109). Katolički Albanci se tradicionalno bave zanimanjima kao što su zlatar, filigran i pekar.

Dio Albanaca u Hrvatskoj se pohrvatio još u 19. stoljeću, iako su zadržali zatvorenost i svoje narječje. To su Arbanasi, koji žive u istoimenoj četvrti grada Zadra, nekad samostalnim naseljem.

Kultura

[uredi | uredi kôd]

U Zagrebu pri Knjižnici i čitaonici »Bogdan Ogrizović« djeluje Središnja knjižnica Albanaca u Hrvatskoj.[2]

Na prijedlog svećenika Dodëa Gjergjija Franji Kuhariću osnovana je 7. studenoga 1991. Albanska katolička misija u Hrvatskoj, koja organizira tradicijsko okupljanje albanskih katolika u Hrvatskoj pod nazivom Dan Majke Terezije te se pastoralno skrbi za katoličke vjernike albanske narodnosti.[3]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Albanci su u Hrvatsku došli u nekoliko razdoblja.

Dio je došao u hrvatske krajeve još za doba mletačke vlasti, jer su dijelovi Hrvatske i Albanije bili pod vlašću Mletačke Republike. Tako su unutarnjim migracijama došle i albanske obitelji, od kojih se veliki broj pohrvatio tijekom stoljeća. Unutarnje migracije su bile gospodarstvene naravi.

Drugo značajno razdoblje je bilo doba turskih osvajanja, kada katolički Albanci bježe pred turskim osvajačima na zapad. U tom su razdbolju u Hrvatsku došli i Arbanasi.

Sljedeći razdoblje je kada su za oslobodilačkih ratova od Turaka na oslobođena područja u Hrvatsku došle kršćanske albanske obitelji.

Za vrijeme Jugoslavijâ su Albanci dolazili u Hrvatsku iz gospodarskih i političkih razloga, osobito nakon 1945. godine. Doseljeni Albanci su bili najviše s područja Kosova i Makedonije.

Tradicionalno se bave zlatarstvom, filigranstvom, pekarstvom i vođenjem ugostiteljskih objekata kao što su ćevabdžinice, buregdžinice i slastičarne. Jedno vrijeme su bili značajnim i po štandovskoj prodaji ratarskih proizvoda.

Kretanje broja Albanaca

[uredi | uredi kôd]
Službeni naziv Hrvatske Godina Broj Albanaca
- 1931. 818
Narodna Republika Hrvatska 1948. 635
1953. 1.001
1961. 2.126
Socijalistička Republika Hrvatska 1971. 4.175
1981. 6.006
Republika Hrvatska 1991. 12.032
2001. 15.082
2011. 17.513
2021. 13.817
(Statistički zavod Hrvatske)[4]


Popis stanovništva 2001. godine

[uredi | uredi kôd]
Županija Albanaca Ukupni postotak
Grad Zagreb 3.389 22,47%
Primorsko-goranska 2.063 13,68%
Istarska 2.032 13,47%
Splitsko-dalmatinska 900 5,97%
Osječko-baranjska 858 5,69%
Zagrebačka 835 5,53%
Bjelovarsko-bilogorska 755 5,01%
Zadarska 629 4,17%
Sisačko-moslavačka 511 3,39%
Vukovarsko-srijemska 487 3,23%
Dubrovačko-neretvanska 328 2,17%
Šibensko-kninska 322 2,13%
Varaždinska 304 2,02%
Karlovačka 300 1,99%
Brodsko-posavska 285 1,89%
Koprivničko-križevačka 285 1,89%
Virovitičko-podravska 229 1,52%
Međimurska 185 1,23%
Požeško-slavonska 146 0,97%
Krapinsko-zagorska 129 0,85%
Ličko-senjska 110 0,73%
Ukupno 15.082 100%
(Popis stanovništva 2001. godine)[5]

Poznati Albanci u Hrvatskoj

[uredi | uredi kôd]

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Popis stanovništva 2021. godine
  2. Ministarstvo kulture RH Središnje knjižnice nacionalnih manjina
  3. Erceg, Marino: „Radosni smo se vraćali u spaljene kuće, a danas bježimo iz uređenih”, Glas Koncila, br. 2476 (5. prosinca 2021.), god. LX, str. 25.
  4. Stanovništvo Hrvatske od 1931.-2001.
  5. Popis stanovništva 2001. godine
  6. Novi veleposlanik R. Hrvatske u Delhiju, 26. rujna 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. travnja 2015. Pristupljeno 20. travnja 2015.